6:17 je ujutru i ne mogu da zaspim…

Misli mi se motaju po glavi, podstaknute nekim sinoćnim razgovorom. Misli koje ne želim da mislim, a ne mogu da ih zaboravim.

Pa kad je već tako, možda je bolje da ih podjelim sa svima vama, meni nepoznatim čitaocima, jer ko zna, možda je tako najbolje.
Čovjek treba da olakša dušu i očisti srce, makar to bilo samo pred monitorom kućnog računara.

Elem, ova tema je upravo tako i zamišljena – kao olakšanje. Iako će se baviti ružnim stvarima.

Ovo će biti ispovjest jednog petnaestogodišnjeg dječaka…
Mene. Mene prije 15-ak godina*. (prim. autora – u trenutku pisanja 2007. godine)

Priču ću započeti pitanjima vama, ali bez upitnika na kraju rečenice, već rečenicama koje su više svjedočenje i izjava, nego pravo pitanje. Pri tome se nadajući odričnim odgovorima na svako.

Da li ste nekada razmišljali o pričama koje ste čuli, ili filmovima koje ste gledali, kada klinac odrasta u okolini koja ga prezire i odbacuje iz samo jednog razloga – zato sto je druge vjere i nacije.

Odrastoh u jednom bosanskom gradu, u onom dijelu grada koji je, eto baš, bio naseljen najviše nesrbima. I tamo doživjeh upravo to, da otkad pamtim pa do nekog sedmog/osmog osnovne budem okružen „društvom“ koje sve te godine pokazuje otvorenu netrpeljivost prema tebi, uz poneko šikaniranje i batine, koje srećom nisu bile česte, jer sam se rano naučio tući, a i bio sam poprilično velik u odnosu na svoju generaciju, pa čak i na par godina starije od mene. Ali zato ostaju pogledi, govorkanja, odbacivanja, koja se djetetu koje raste polako ali sigurno ucrtavaju u um i srce.

Prođe i to vrijeme, postadoh tinejdžer, neomeđen krajem u kome stanujem, napokon „slobodan“ da istražujem, švrljam po gradu, družim se sa nekim drugim klincima, iz nekih drugih djelova grada. Opustih se… Napokon normalno društvo opuštenih nasmijanih klinaca, za koje nisi „vlah“ i srbin, vec samo jedan običan, normalan Boris.

Prođoše dvije godine. Dođe „zanimljiva“ ’92./’93.

I sada počinje moja priča i moja pitanja:

Da li znate kakav je osjećaj kada ste natjerani da gledate četvoricu „nekih drugih“ vojnika kako skoro na smrt premlaćuju šestoricu tvojih drugara, koji imaju od 13 do 16 godina, a pri tome peti vojnik drži uperenu automatsku pušku u tvoj stomak, sa prstom na obaraču, jer mu je naređeno da „pazi“ na mene, jer sam, kao što već spomenuh, bio mnogo krupniji i izgledao dosta starije od svojih vršnjaka. Pa sam valjda bio potencijalna opasnost po njih, šta li…

Gledam šta se dešava mojim najboljim drugovima i ne osjećam strah za sebe, već bijes koji raste iz minuta u minut, iz sekunda u sekund. Mozak mi grčevito radi i pravi planove kako napasti mog „čuvara“, oteti mu pušku i odbraniti drugove. Ali… šta god da smislim, jednostavno nisam brži od metka i nisam jači od njih…

Prošlo je i to… Dva druga, koja nisu završila u bolnici, mi poslije kažu kako su se oni svi uplašili, ali zamislite, nisu se uplašili za sebe, dok pljušte udarci po njima šakama i kundacima, već su se uplašili za mene, da li će onaj da povuče obarač puške koja me „čuva“ ili neće.
Da li se čovjek može i nadati boljim drugovima?!

Moje slijedeće pitanje je, da li znate kakav je osjećaj kada borbeni avion vojske koja bi trebalo da te štiti, proleti par desetina metara iznad tvoje glave, pri tome probijajući zvučni zid i lomeći stakla u krugu nekoliko kilometara i cijepajući bubne opne. A poslije prospe bombe po gradu, naravno, ne birajući mete… Moram priznati jednu stvar. To je jedan od najčudnijih, pa i najinteresantnijih osjećaja vazdušnog udara i pritiska koji osjetite.

Da li znate kako je slušati i osjećati granate kako padaju u blizini, metke koji se zarivaju u spoljne zidove, ljude koji jecaju, rastureni od gelera, kuće koje svaki par dana lete u vazduh od podmetnutih eksploziva, a ne znate čija je slijedeća…

Nedugo potom, drugi grad, situacija ista, slušas borbe na par kilometara odatle i pitaš se ko će da prevlada. Jer se sjećas priča svoje babe koja je preživjela Jasenovac bjegom sa sopstvenog streljanja, ali zato ostatak familije nije, a ti sada ležis u krevetu na sedam kilometara od tog istog Jasenovca, slušaš borbe i pitaš se da li je sada došao red na tebe da uskoro zaploviš Savom da bi te neko izvadio tek kod Zemuna.

Da li znate kako je kada vam brata od ujaka ubiju tako da mu jedan „drugi“ vojnik stojeći iznad njega saspe pun okvir municije u stomak, pri tome se razdragano cereći…

Da li znate kako izgleda kada vam majka jednog prohladnog jutra „autostopira“ kolonu tenkova da nas odvezu negdje, bilo gdje, samo dalje odatle??? Boze mili, tada nisam znao da li da plačem ili da se smijem na taj prizor. Samo sam majci rekao, uz osmjeh koji sam odnekud izvukao: „Mama ti si luda!“ 🙂

Na šta me je ona samo pogledala bez riječi, jer šta i da mi kaže. A ja u njenim očima čitam ogromnu zabrinutost. Zabrinutost šta i gdje sa mnom od 15 godina, šta je sa mojim bratom, njenim starijim sinom, koji sa svojih 20 godina već par mjeseci ratuje ko zna gdje, daleko odatle, šta je sa tatom, njenim mužem, koji je već mjesecima na neprijateljskoj teritoriji, bez nade da će ikada izaći, a ni o jednom ni o drugom ne zna ništa.

Sve to čitam u njenim očima, a pravim se da ništa ne vidim…
Pomislim samo, mama mi stopira tenkove, a do prije par mjeseci sam se vozio u ćaletovim najnovijim Mazdama, Audijima, Opelima i svim drugim kolima koje je on volio često da mjenja, jer mu se moglo.
Kakva apsurdna situacija. 🙂

Jednom dođe brat, pa priča… da li znaš brate kako izgleda srbče od 12-ak godina prikovano na zid u obliku raspeća, preklano i rasporenog stomaka… da li znaš brate kako izgleda torba puna srpskih očiju nađena kod jednog zarobljenog vojnika one druge vojske… da li znaš brate kako kod drugog zarobljenika izgleda lančić napravljen od malih prstiju odsječenih sa dječijih šaka par desetina srbčadi…
Šta da mu kažem? Ne znam, ali zamišljam…

Evo ipak i jedno vedrije pitanje. Da li znate kako apsurdno izgleda tabla, zapravo obična daska koja glumi tablu, na „putu“ koji je juče napravio bager krčeći kroz šiblje i grmlje u sred Bosne, tj. u sred ničega, gdje nemate ni kraja ni početka, a na tabli zakačenoj na motku, sa strjelicom, piše „БЕОГРАД“? Tome sam se čak morao nasmijati, iako kiselo. 🙂

Ulazimo u jedno selo, autobus, mama, ja, mala djeca, žene, samo jedan muškarac, grli sina od 5-6 godina i plače, kaže ženu mu i ćerku mučili i ubili prije nekoliko dana, kuća spaljena, ratovati ne može, mora sina negdje da skloni.

Selo, ne zna se ni gdje je ni čije je, srušeno i spaljeno do temelja, svaka kuća. Po porušenim zidovima, kapijama i ogradama se vidi da je nekada bilo bogato selo, napredno. Sada samo zgarište.

I jedan čudan prizor! Sve kuće porušene, a svaki dimnjak stoji čitav i uspravan!
Svi ćute, niko ne komentariše. Ja gledam u čudu i pitam se kako je to moguće, a oni dimnjaci stoje uspravno, kao neki nadgrobni spomenici ljudima koji su tu nekada živjeli. Stoje kao stražari ognjištima koja se više nikada neće upaliti.

Tada ugledam sliku koju, od svih slika u životu, neću nikada zaboraviti!
Prizor koji me je potresao do srži moga bića. Slika koja mi se zacrtala u um kao vrelom žicom, od koje sam zadrhtao i osjetio prazninu i nemoć, kao nikada do tada i nikada od tada.
Možda će vam izgledati apsurdno da pored sve ljudske patnje koju vidjeh i doživjeh, ja kao svoje NAJGORE SJEĆANJE opisujem upravo ovo:

Prolazimo dalje tim istim selom pored još jedne srušene i spaljene kuće i u dvorištu te kuće ugledam kravu! Izgladnjelu, iznurenu i žednu kravu, ali još uvijek živu, kako uporno liže slavinu dvorišne česme, nadajući se bar kapi vode da utoli žeđ tog vrelog ljetnjeg dana, a iz česme ne izlazi ništa.

Gledam ja kravu, a krava gleda mene ravno u oči… A u njenim očima takav neopisivi jad koji se zariva u mene sve do srži mojih kostiju. Gledamo se krava i ja tako nekoliko sekundi, ali nemamo nikakvu utjehu jedno za drugo. U mojim očima je vjerovatno i ona vidjela odraz same sebe.
Ili je možda ona sama bila odraz upavo mene?!

Prođe i to selo…

Da li znate kako izgleda kada naiđete na pravu bitku, ne ono iz filmova, već pravo, stvarno, realno.

Naiđosmo…

Uska dolina, širine oko 200 do 300 metara, sa jedne strane naši, sa druge njihovi. Razmjenjuju rafale i minobacačke granate, a mi u sred srede toga svega. Nit naprijed, nit nazad. Ma… jbg, pa već smo svi oguglali na granate, a one nam fijuču sa brda na brdo tačno iznad naših glava. Pokoji metak zvizne u blizini, pretpostavljam slučajno, pa niko valjda ne puca na civile, zar ne? 🙂

A ja, blesavi klinac, u svojoj glavi vidim stoni tenis. 🙂 Pa zar ne liči? Dolina kao stol, mi kao mrežica, a oni se dobacuju granatama kao lopticama. 🙂
I tako ostadosmo par sati dok naši ne pobjediše. To se poslije znalo kao „bitka za koridor“. Imao sam tu „čast“ da budem u prvoj grupi civila koji su prošli tim čuvenim koridorom.

Mjesecima kasnije, kada nam se brat pridružio na odsustvu, pričasmo o tom događaju, a on problijedio, gleda nas i veli: „Pa ja sam bio tamo, učestvovao u bici. Gledao sam te autobuse sa brda i pitao se koje su to budale tuda krenule, kad se borbe još uveliko vode.“ Nije znao da smo te budale bili mi, u prvom autobusu, na prvim sjedištima.

E, a je l’ znate koje je najbolje pivo na svijetu???
Ono koje popijete poslije godinu dana pijenja samo vode! 🙂

Dođosmo na granicu sa Srbijom. Kafana krajputašica, predah…
Žeđ nesnosna poslije čitavog dana „putovanja“, a pređenih svega par stotina kilometara.

Ljudi se dočepali svega, ja ugledah pivo. 🙂

Imam 15 godina, al’ jbg, stidljivo: „Mama, mogu li i ja jedno pivo?“

Popih jedno, snebivam se deset minuta, vrtim prstima, bacam poglede sa strane. Mama meni: „Ama šta je više Boris?“

Kako sada da joj kažem (tad su djeca bila kulturna 🙂 ), napokon izustih: „A je l’ mogu ja još jedno?“ Očekujuci salvu prekora i za ono prvo, ali naravno, dobio sam odobrenje!

E to je najbolje pivo na svijetu – iako uopšte nikada nisam ni pio pivo. Inače, bilo je Jelen. 🙂

A znate kako samo čudesno i božanstveno izgleda noćni prizor Beograda obasjanog milionima svjetala, poslije godinu dana kad je skoro pa jedino svjetlo bilo svjetlo svijeća i odbljesci granata?

Kakav divan prizor!!! A uzimamo ga tako zdravo za gotovo…

Onaj mali kojeg sam spominjao, svom ocu reče: „Tata, vidi koliko oni imaju struje, a zašto nama ne daju malo?!“

Ovo su bila moja najgora sjećanja, s tim da sam svjestan postojanja još mnogo, mnogo gorih sjećanja od moga, ali se nadam da to nisu vaša sjećanja.

Sinoć mi prijateljica reče: „Srećan je onaj ko ne zna šta su to životne nedaće.“

A ja kažem – srećan je onaj ko je i pored svih nedaća mogao zadržati osmjeh na licu, biti pošten i dobar čovjek, koji cijeni i voli ljude, bez gorčine, mržnje ili straha u sebi!

Boris Teodosijević
Subotica 15.12.2007.