Naivna umetnost – Kovačica ili Kako život „udešava“ svoje priče

Ovu priču ću početi upravo od jednog udesa. Mog udesa.

Bilo je prohladno, kišovito subotnje jutro. Lokalni Banatski putevi, rijetki prolaznici na seoskim ulicama, poneki zalutali traktor sa smrznutim vozačem u nakrivljenoj kabini. Krdo krava prelazi cestu malog pustog seoceta, u kome, osim čiče sa štapom i njegovog psa, žive valjda samo te krave. Ne smeta im rijedak saobraćaj, čitav put je njihov, što dokazuju polusvarenom travom, ostavljenom iza sebe.

Idila.

Osim njih, na tom putu sam i ja. Zalutao, šta li… Prođoh krave, prođoh i selo, jedno, drugo, nižu se redom. Dolazi naredno, Kovačica! U potiljku mi se pali neka lampica prepoznavanja, ali prepoznavanja čega? Imena? Da, ali šta stoji iza njega? Zar je bitno, idem dalje, cilj mi je svakako sve bliži, svega 40-ak kilometara odatle. Ulazim u Kovačicu, vozim po propisu 58km/h, al’ avaj, policajac izlazi na put i zaustavlja me. Dobro jutro – Dobro jutro. Isprave molim – Izvolite. Vozili ste 58 što je iznad dozvoljene brzine. Kako to? Naseljeno mjesto, 60… Da, ali je škola u blizini – Ali je subota – Ali to nema veze – Ali… Nema više ali, plaćam kaznu, zahvaljujem im se na ljubaznosti i nastavljam svoj put.

Nedaleko od policajaca ugledam veliku tablu „Galerija i muzej naivne umetnosti Kovačica“. Ona predhodno upaljena lampica iz potiljka prelazi u svijest i zaključujem kako sam mnogo puta slušao o „naivi“ iz Kovačice i kako bi baš bilo dobro jednog dana tu doći i posjetiti muzej i galerije, ali to teško da će se skoro desiti, jer ipak je to van svih mojih puteva, a sada imam drugi cilj i ne zaustavljam se tu. Ako ništa, saznao sam gdje se nalazi, te mi jednog dana neće biti problem naći mjesto.

Izlazim iz Kovačice, idem dalje, put i dalje mokar, zar je bitno, vozio sam po svemu i svačemu. Nekoliko kilometara dalje od Kovačice i bliže mom cilju, smjestila se krivina. Naizgled sasvim obična, blaga, dugačka krivina. Može da se vozi sasvim normalnom brzinom… Može, ali ne tu i ne tada!

Trećina krivine, auto gubi kontrolu, prednji točkovi odklizaše u stranu, nema zaustavljanja! Zaključujem „gotovo je!“. Punom brzinom slećem sa puta, udaram prednjicom od nasip jarka, auto se propinje kao gazela, počinje da se prevrće jednom, stakla pucaju, sve se krši i lomi, udaraju zadnjom stranom od nasip, prevrću se ponovo. U ušima stotinu zvukova koji se stapaju u jedan, lom stakala, cjepanje lima, pucanje guma, odvaljujem sopstveno sjedište, držim se i čekam. Čekam da se napokon zaustavim, i dalje čekam, i dalje se ne zaustavljam. Ne mislim ni o čemu, postoji samo zvuk, zaglušujući, i vrijeme koje se oteglo u beskraj. U mom umu samo jedna slika i samo jedan osjećaj – tuga, tuga jer neću stići na svoj cilj, a slijedeća prilika se više nikada neće desiti.

Zaustavih se napokon, na točkovima. Ne, ne na točkovima. Na jednom točku i dvije felne. Četvrti je u vazduhu. Odmah vršim brz pregled sebe, zaključujem sve je na svom mjestu. Pronalazim telefon, zovem policiju, iste one koji su mi naplatili kaznu – hvala im na zaustavljanju. 🙂 Šaljem poruku na cilj, da mi je žao, ali neću stići. Odvaljujem vrata, izlazim iz kola, prolaznici zure bez treptanja, nije im jasno da neko izlazi odatle, pogledam na kola… Ni meni nije jasno da izađoh odatle. Iza mene trag stakla, alata, djelova automobila, proteže se 30-ak metara. Slikam sve, valjaće za arhivu. 🙂

Uviđaj završen, dogovorih se sa prijateljem da pošalje prikolicu po mene i kola, iz Subotice. Lokalna šlep služba uz dodatni krš i lom natovariše kola, odosmo nazad, naravno u Kovačicu. Izađoh u centru, sjedoh u piceriju, naručih picu i sok. Iznad mene TV, divne scene, pingvini i kitovi, uživam u opuštenoj atmosferi. Poslije izvjesnog vremena shvatih, pa prikolica može stići tek za nekoliko časova, dakle, ja imam vremena! Nađoh se u Kovačici, časovi su ispred mene, galerija u blizini, kišica rominja, zar postoji išta bolje nego iskoristiti ovaj momenat životnog „udesa“ i posjetiti ono za što je pitanje da li će mi se ponovo ukazati prilika!

Napokon završih svoj drugi naslov i mogu preći na suštinu priče, na ono što vam Kovačica može pružiti, u nadi da ćete, pri nekom svom prolasku tim putem, odvojiti malo vremena i razgaliti dušu divnim prizorima tih jednostavnih slika, slikanih iz duše nekom djetinjom radošću prenesenom na platno.

Galerija je smještena nedaleko od centra, sa jasnim motivima koje ne možete promašiti tražeći sami ili pak pitajući bilo kog mještanina. U kompleksu galerije imate izbor Muzeja i „Galerije naivne umetnosti – Kovačica“, zatim privatne galerije „Babka“ i nekolicine radionica – ateljea, gdje ćete moći vidjeti sâmo nastajanje slika.

Ovim člankom ću vam pokušati dočarati ambijent i istoriju Kovačice i njenog svjetski poznatog slikarstva.

Kustos muzeja, gospođa Ana Žolnaj – Barca, je priču o Kovačici i slikarstvu ispričala imajući ispred sebe divan prikaz čitave istorije doseljavanja Slovaka u Kovačicu, prikazane na prelijepoj ogromnoj slici, sa mnoštvom izuzetnih detalja na koje treba obratiti posebnu pažnju, jer je slika sama po sebi jedna velika priča koju možete pratiti od gornjeg lijevog ugla sike i teče ovako:

Doseljavanje Slovaka u Kovačicu

Slovaci su u Kovačicu stigli 1802. godine, i 2002. godine Kovačica je proslavljala svoj jubilej, odnosno 200 godina postojanja i tom prilikom je Jan Glozik, naivni slikar iz Kovačice i član galerije naivne umetnosti prikazao samu migraciju Slovaka iz Republike Slovačke u južni Banat, tj. u Kovačicu. Na slici se gore lijevo može vidjeti Bratislavski grad, i početak selidbe Slovaka, rijeka Dunav koji označava njihov put i na kraju u donjem desnom uglu samu Kovačicu. Centralni dio slike prikazuje kovača, po kome je Kovačica i dobila ime. Na slici se nalazi tačno 200 ljudi što simbolizuje 200 godina postojanja Kovačice, uz jedan interesantan detalj, tj. prikriveni autoportret samog slikara:

Skriveni autoportret

Slika je rađena sedam mjeseci, s tim da postoji i replika koja se nalazi u Slovačkoj ambasadi u Beogradu, ali je na njoj radilo šest slikara, takođe članova galerije.

Inače, naivno slikarstvo u Kovačici je nastalo 1939. godine. Prvi slikari naive bili su Martin Paluška i Jan Sokol. Prva galerija je osnovana 1955. godine u domu kulture i to je ujedno bila i prva slikarska galerija na prostorima bivše Jugoslavije. Tokom ovih godina galerija je imala 37 članova, dok ih danas ima 19 (u trenutku pisanja ovog teksta), a najznačajniji predstavnici koji su proslavili Kovačicu na svim meridijanima svijeta su Zuzana Halupova i Martin Jonaš. Zuzana je bila član UNICEF-a i slikala je prvenstveno djecu, jer nije imala svoje sopstvene. Unicef je štampao razglednicu u milionskim tiražima sa motivima njenih slika. Preminula je 2001. godine.

Zuzana Halupova

Galerija u svom fondu ima tridesetak njenih slika. Drugi značajni predstavnik je Martin Jonaš: Karakteristično je za njegovo slikarstvo da je slikao ljude sa ogromnim rukama i nogama, a malom glavom. Govorio je da je to zbog toga što je kao malo dijete obožavao da se skriva ispod stola i da posmatra svoje roditelje, tako da mu je iz te žablje perspektive djelovalo kao da imaju ogromne ruke i noge, a malu glavu. Dobitnik je mnogih priznanja i nagrada od kojih je karakteristična zlatna medalja 1978. godine, na izložbi grafika u Italiji, koju je dobio zajedno sa Salvadorom Dalijem. Preminuo je 1996. godine.

Karakteristično za Kovačicu je da se svakog oktobra već 56 godina, u prostorijama galerije održava manifestacija poznata kao „Kovačički oktobar“ i tada svaki njen član jednu svoju sliku ostavlja u galerijskom fondu, tako da fond galerije iz godine u godinu raste i trenutno galerija posjeduje 700 slika u svom fondu, te se samim tim galerija trudi da svoju postavku mijenja svakog mjeseca, tako da time ima šta da se prikaže i vidi. Ovog oktobra je svečano otvaranje održano 04.10., odnosno prve subote u oktobru, gdje su izložene slike svih članova galerije koje ostaju u fondu, kao i slike u prodajnom dijelu galerije i ova postavka će stajati čitav mjesec, do početka novembra. Galerija ima prodajni dio tokom cijele godine, s tim da je najveći izbor upravo u oktobru.

Galerija osim izložbe u Kovačici ima i brojne izložbe i nastupe u inostranstvu. Trenutno je postavljena jedna izložba u Slovačkoj, u Slovačkom tehničkom muzeju u Košicama, dok su brojne druge izložbe tokom godina postavljane u mnogim zemljama Evrope i svijeta.

S obzirom da galerija u poslijednjih osam godina nije primala ni jednog novog člana, odlučeno je da se ove godine uzme jedan slikar, jer u Kovačici postoje mnogi vrsni slikari, a i samim time bi galerija zaokružila broj članova na dvadeset.

Zanimljivost i veličinu naivnog slikarstva iz Kovačice možemo ilustrovati činjenicom da su galeriju tokom godina posjetile razne eminentne ličnosti, kao što su Alen Delon, posada Apola11, grupa Rolling Stones, Sofija Loren, kao i mnogi drugi, političari, glumci, umjetnici i slično. Takođe, kroz galeriju mjesečno prođe i po pet-šest hiljada stranih i domaćih turista, što svakako govori o tome da je Galerija naivne umetnosti – Kovačica jedno mjesto koje svakako ne treba zaobići u putovanjima našom zemljom, pa makar to bilo i sasvim slučajno.

Takođe je potrebno pomenuti i privatnu galeriju Babka, u vlasništvu Pavela i Klare Babka, koja je počela sa radom 1991. godine i bavi se afirmacijom mladih umjetnika ovog vida slikarstva, kao i organizovanjem izložbi kako u zemlji, tako i u inostranstvu. Galerija Babka nema zvanično članstvo, te se prosto bavi promocijom umjetnosti, onoga što je dobro, vrijedno i lijepo, bez ikakvih ograničenja za same umjetnike.

Galerija Babka je imala priliku da izlaže u mnogim gradovima Evrope i svijeta, kao što su Sevilja, Madrid, Lisabon, Pariz, Bratislava, zatim u Beču u okviru OEPS-a, u Strazburu u Savjetu Evrope, kao i velika i značajna izložba u Briselu koju je otvorio ministar kulture Evropske Unije, takođe i u Americi, Japanu i mnogim drugim zemljama.

Galerija Babka – Klara Babka

Galerija takođe ima svoj prodajni dio, pored stalnog izložbenog dijela. Galerija Babka takođe, u saradnji sa Galerijom naivne umetnosti doma kulture, zajedno nastupa na pojedinim izložbama kao što je „Kovačički oktobar“.

Može se zaključiti da su slike naivne umetnosti nešto što mnogi prepoznaju kao iskonsku ljepotu dječijeg pogleda na svijet, što, barem u meni, izaziva jednu iskrenu radost, kao i želju da slike vidim mnogo više puta, nego što je to slučaj udesio, kao i da po mogućnosti budem vlasnik barem jedne koja bi krasila zid moga doma i pružala mi zadovoljstvo svakodnevnog gledanja.

Zahvaljujem se na razgovoru gospođi Ani Žolnaj – Barca, kustosu muzeja i Galerije naivne umetnosti – Kovačica, kao i gospođi Klari Babka, vlasnici privatne galerije Babka iz Kovačice.

Boris Teodosijević
Subotica 20.09.2008.