Praštanje

PRAŠTANJE

Da li je praštanje nešto zaista realno? Da li praštanje uopšte postoji?

Mislim da istinski oprost ipak istinski ne postoji!

Hm… naravno da ovo trebam obrazložiti da bi bilo shvaćeno. Barem ću to pokušati.

U jednom razgovoru spomenusmo praštanje, praštanje kao sastavni dio međuljudskih odnosa, uobličeno u onu, svima nama poznatu, ali rijetko izgovaranu rečenicu “Oprošteno ti je”, i najednom shvatih: PRAŠTANJE NE POSTOJI!

“Kako sad pa to?”, upitaće me ljudi, “Pa zar nisi upravo ti Boris jedan od onih koji je u životu izricao tu poznatu rečenicu? Nisi li upravo ti taj koji je govorio kako je oprost jedna od najvećih snaga čovjeka?”

“Jesam”, kažem ja. Jesam, moj čovječe, sve dok nisam spoznao istinsku suštinu koja stoji iza praštanja.

Zaista, mozaik vaseljene se sve više sklapa, slika postaje jasnija svakim novim saznanjem, novim iskustvom, čak se usuđujem reći svakim novim Božijim proviđenjem.

Čovječe, da da ti, ti koji čitaš ovo, tebi se obraćam, da li ti čovječe misliš da praštanje postoji? Da li si nekada istinski praštao? Jesi!?!? Ne vjerujem ti.

Hajde sada budi malo hrabar da se suočis sa istinom i zaviri u svoje srce i upitaj ga slijedeće: “Da li si ti, Srce moje, zaista oprostilo, a moja Usta bila primorana da izgovore riječi oprosta?”
Šta ti kaže srce?
Kaže, uz sleganje ramena i pomalo tužan izraz, da ipak nije, iako bi ono i voljelo da jeste.
Auh, sada ti Um vrišti u odbranu, zar ne čovječe? Sada Um viče: “Ali jesmo, oprostili smo im sve!!!

Srce i Um nastavljaju razgovor, te Srce kaže “Nismo Umu, brate moj i zaštitniče, ipak nismo. Istinski nismo, zar ne?”
“Ali Srce”, Um će na to, “Srce, sestro moja koja mi daješ snagu da ne poludim, nisi li ti ta koja mi je naložila da naredim Ustima izgovaranje riječi oprosta? Nisi li ti ta zbog koje sam i pomislio da smo oprostili?”
“Jesam Umu, zaista jesam, oprosti mi, prevarila sam te. Ah, vidi brate”, Srce će sa osmjehom “i ja tražim oprost od tebe, iako znam da ga istinski ne mogu dobiti. Ali znaj brate, nisam prevarila samo tebe, varala sam i sebe.”

Um razmišlja! Šta bi drugo Um i činio? Ne shvata sestrine riječi…

“Srce, sestro moja, zašto si me slagala ako zaista ne osjećaš tako? Zašto si slagala sebe kada znaš da te laži bole i da ćeš u lažima patiti?”

Srce se smiješi! Šta bi drugo Srce i činilo? Osjeća bratovljeve riječi…

“Umu, brate moj, razmisli malo sobom, osjeti malo mnom, zar ne vidiš? Upravo si mi ti nedostajao! Nisam se savjetovala sa tobom, mojim Umom, nego sam sama osjećala i sama donosila odluku. Ranije sam prečesto mislila da mi nisi ni potreban, da su mi dovoljna moja djeca, moja osjećanja, da će mi ona dati sve odgovore i da te odgovore ne trebam uobličiti kroz tebe, moga brata, prije nego što ih pošaljem Ustima da ih izgovore.”

“Sada postajem svjesna da sam prečesto dopuštala da me savladaju moja dijeca Afekat, Bijes, Mržnja, Strah i ostala kojima ti imena dobro poznaješ. Dok su u isto vrijeme moji drugi potomci bili sakriveni uslijed moga sljepila. I njihova imena brate znaš, to su Ljubav, Samilost, Radost, Vedrina i sva ostala zbog kojih mene samu i ti više voliš.”

Brat sluša sestrine riječi i na to će postiđeno: “Znaš sestro, kriv sam i ja. Oh, koliko sam samo puta mislio da ti meni nisi potrebna, štaviše da mi samo smetaš, da me opterećuješ, da zbog tebe ne mogu da razmišljam čisto.” Sada se i Um smiješi, pravdajući se, i nastavlja. “Ponekada zaista dopuštamo našim klincima da rade po svom, pa tako i ja prečesto dopustih da me moj sin Gordost ubjedi kako nam niko nije potreban, da mi ćerka Umišljenost kaže kako smo najpametniji, da mi Nerazumnost skrene misli.”

“Onda, po nesreći, najčešće pošaljem moje najveće dijete Glupost, da prenese poruku Ustima, kako bi je ona bespogovorno saopštila. Dok za to vrijeme moja ostala djeca Razum, Inteligencija, Promišljenost, Proračunatost i drugi moji klinci, ćute, jer znaju da bi ih ja u svom sljepilu svakako ućutkao.”

Na to se Srce smiješi znajući koliko je brat u pravu i osjećajući kako se njihova bliskost svakom izgovorenom riječju uvećava, te ga tješi riječima: “Umu moj, sve to još i nije toliko strašno, koliko je strašno kada dopustimo da se razmašu moj najstariji sin i tvoja najstarija ćerka, koji, eto možda čudom, nose isto ime.”

Um se malo brecnu na to i smrknuto govori “Ne spominji mi njih dvoje. Pokušavam da zaboravim da postoje, ali se oni uvijek vraćaju i tako često vladaju i sa tobom i sa mnom.

“Snažni su”, kaže Srce.
“Ipak su nam prvenci”, odgovara Um.

“Zaista su isti”, nastavlja Srce, “kao da su blizanci, iako je jedno tvoja ćerka, a drugo moj sin.”
“Da, zaista jesu. Zato im i dadosmo ista imena, Sujeta!”

Pored Uma stoje njegove uvijek razigrane i vedre ćerkice Radoznalost i Spoznaja, nestrpljivo ga gurkajući i u glas mu govoreći “Pitaj je tata, pitaj je.”

Um se na to prenu iz razmišljanja. Svom najmladjem sinu Mašti, koji mu se u međuvremenu uvalio u krilo, kao što to svakom prilikom i čini, poruči da se sada malo ide sam igrati, jer mora da razgovara sa njegovom tetkom. Gledajući za Maštom, Um shvata da mu je to vjerovatno najdraže djete. Možda mu zato i dopušta toliku bliskost. Smiješi se

“Nego sestro”, malo će glasnije Um, ”kako to ti osjećaš da suštinski oprosta nije bilo, kada ja ipak mislim da jeste?”
“Sada ću brate sve da ti objasnim. Da ti objasnim ono što sam i sama tek nedavno spoznala.”

Srce malo pročisti grlo i započe svoju priču.

“Uvjek sam, gledajući svu svoju djecu, pa i tvoju, osjećala kako su svi oni jedinstveni i nepovezani i kako ne utiču mnogo jedno na drugo ili pak na nas same, ali to nije istina. Potpuno su isprepleteni, jedno drugo nadopunjuju, jedno bez drugoga ne mogu, jedno bez drugoga čak ne bi ni postojali. Kako bih uopšte dala ime svojoj ćeri Ljubavi, da pored nje u isto vrijeme nije rodjena i njena sestra Mržnja?”

“Možemo i ti i ja neku od naše djece voljeti više ili manje, ali moramo biti svjesni da ne možemo, ne trebamo, ne smijemo, ubiti ni jedno od njih, jer svi su oni naši izdanci i dio nas samih. Ali brate, to nikako ne znači da moramo svakom od njih dozvoliti da podjednako dođu do izražaja. Ah ne, to nikako! Neke od njih možemo, ili bi smo makar trebali pokušati, potpuno da ućutkamo.”

“Šta se desilo kod našeg praštanja?” Nastavlja Srce da objašnjava. “Moja Sujeta i Tvoja Sujeta su se udružile, kao što to tako često i čine, te su nagovorili našu djecu Samoljublje i Ponos da rade za njih. Dobro znaš koliko moja ćerka Samoljublje voli da čini stvari kako bi je svi smatrali dobrom, lijepom, dragom, kako bi svi mislili da ona voli druge, a ne samo sebe. Dok će ovaj tvoj sin Ponos uvijek sve da učini ne bi li ga svi pohvalili, rekli mu kako je veliki i snažan, kako je hrabar i kako njemu nije teško čak ni da oprosti. Zato njih dvoje odoše i u naše ime oprostiše.”

Um sve to sluša, ali i dalje ne shvata. Što je još gore, Radoznalost i Spoznaja ga sve vrijeme gurkaju da požuri tetku u priči, a tu su se već okupili i Nestrpljenje, Pronicljivost, Visprenost, Proračun i par drugih, svi širom otvorenih očiju čekajući tetkin odgovor.

Um pod pritiskom svoje djece prekida sestru Srce i upada joj u riječ govoreći: “Dobro, dobro, ali kako onda, ako već nismo istinski oprostili, da nas više ne opterećuju niti te stvari, niti ti ljudi!?!? Istina, neke smo od njih zaboravili i izbrisali, ali bez gorčine, što sam i mislio da je radi oprosta, dok su drugi ljudi, kojima smo ‘oprostili’ i veće stvari, sada ponovo sa nama, pa su nam još i najbliži. Šta je to, ako nije praštanje?”

Srce gleda svoga brata, smješi se zaštitnički i pomišlja da joj zaista nije čudno da je Glupost njegovo najveće dijete.

Smješkajući se i dalje, Srce nastavlja: “Čuj brate, postoje i naše dvoje djece, koja imaju tako velika i poznata imena, koje ljudi tako često zazivaju, a toliko rijetko zapravo upoznaju i još rijeđe im dopuštaju da ovladaju ljudima. To su moja ćerka Ljubav i tvoj sin Razum. Jedino njih dvoje mogu biti zaslužni za suštinsku mirnoću i tebe i mene. Za spokoj suživota sa svim ljudima koji nas okružuju, i onima koji nam žele i čine zlo, isto kao sa onima koji nam žele i čine dobro.”

Um nije siguran da li shvata, razmišlja, ali ne ide. Zna da su Ljubav i Razum vjerovatno najvazniji. Zna, jer je u mladosti često slušao neki unutrašnji glas koji mu je to stalno govorio, iako nije znao odakle taj glas dolazi. Doduše, taj glas mu se sve rijeđe javljao kako je postajao stariji.

Um progovara: “Izvini sestro, ali ja i dalje nisam siguran da shvatam.”

Na to Razum kroz osmjeh progovara: “Tata, pa ti ponekada zaista ništa ne razumiješ.”

Srce će: “Možda je najbolje da ti moja ćerka sve to objasni. Hajde Ljubavi ćero kaži nam ono što samo ti najbolje znaš.”

Svi okupljeni gledaju u Ljubav, a ona, uvjek tako vedra, uvjek nasmijana, bezvremenog lica, ne zna se da li je mlada ili stara, ili je svih godina odjednom, ili je za sve godine odjednom. Svako je vidi drugačije, a svima je ista. Svako u njoj prepoznaje svoje lice izmješano sa licima svih drugih voljenih ljudi. Njene haljine teku kao valovi meda, prelivajući se u svim bojama prirode. Od nje se širi miris proljećnoga cvijeća i zrelog osunčanog voća, koji tjera okupljene da joj se još više približe.

Njen glas počinje da žubori kao bistri planinski potok, dok njene riječi curkaju u uši njene sabraće kao cvrkuti malenih šarenih ptica koje samo Mašta može da smisli i Priroda da napravi. Na njenim usnama lebdi trajni osmjeh i bez pomjeranja izgovaraju svoju misao: “Počujte sabraćo  moja, Umu ujače moj i Srce majko moja. Ljubav je svrha i suština života!”

“Jedina prava Ljubav je bezuslovna Ljubav. Teško me ljudi upoznaju i prepuste mi se bezuslovno, jer da bi to učinili potrebno je da izgube sebe u meni, ali jednom kada me dosegnu na taj način onda to postaje savršenstvo življenja, jer tek tada upoznaju stvarnog sebe, ali i sve druge ljude. Tek tada pronalaze sebe, tek tada pronalaze druge. Da bi mi prišli, savjetujem ih da prvo upoznaju sebe, da upoznaju svu moju sabraću, ujače i majko, i kada njih upoznaju da se pomire sa njima i da tako bezuslovno zavole same sebe.”

“Kada zavole sebe, onda im kažem da koraknu hrabro i da zavole još nekoga, bezuslovno, bez ustezanja, bez zadrške. Da upoznaju, prihvate i na kraju zavole sve mane i vrline te jedne osobe. Tada im kažem idite u svijet, zavolite sve i svakoga. Bezuslovno podarite svoju ljubav svakome.”

“Na kraju ih naučim kako da se u Ljubavi hodi, da se u Ljubavi zbori, da se u Ljubavi misli, da se u Ljubavi osjeća, jer tek tada je čovjek istinski slobodan, slobodan od težnji, slobodan od želja, slobodan od nastojanja da ima, da posjeduje, slobodan od straha, slobodan od neljubavi, slobodan od sveg zla koje mu življenje i ljudi mogu staviti na put.”

“Ljubav je jedina koja pobjeđuje sve, koja stvara, koja uobličava, koja liječi, koja sastavlja, koja raduje, koja ispunjava, koja od čovjeka pravi čovjeka, i  ona koja sivilo obljeva bojama, koja raspršuje mržnju, koja razbija sve brane i ustave, otvara sva vrata i kapije, koja tamu pretvara u svijetlo, koja smrt pretvara u život, koja strah pretvara u sreću, koja rane zacjeljuje, koja ponore zatrpava…”

“Ljubav nas stvara – Mržnja nas razgrađuje
Ljubav nas oslikava – Mržnja nas prlja
Ljubav nas uzdiže – Mržnja nas spušta
Ljubav nas oslobađa – Mržnja nas sputava…”

Glas joj se stišava i polako nestaje u daljini, jer je potrebna i na drugom mjestu. Potrebna je na svim mjestima odjednom.

Srce gleda svog zamišljenog brata i veli mu: “Ljubav me je naučila da oprost nije potreban, jer nije ni moguć. Ono što jeste moguće je da naša Ljubav prevaziđe učinjenu nam nepravdu i da one koji nas mrze Ljubavlju pustimo da otplove od nas u nepovrat, ne praštajući im, nego im dopuštajući da ostvare sebe u potpunosti, makar i kroz svoje zlo, ali da im pri tome ne dozvolimo da nam ga i dalje čine. To su ljudi za koje osjetimo da su odavno izgubljeni i da im naša Ljubav ne može pomoći, te da je bolje da svoju sudbinu ostvaruju negdje drugdje.”

“No, postoje i oni drugi ljudi, za koje oprost takođe ne važi, ali važi naša ciljano usmjerena Ljubav. To su ljudi za koje osjetimo da im je potrebna samo još jedna iskra naše Ljubavi kako bi se pokrenuli u spoznaji sopstvene. Ljudi koji imaju potencijal da se, u početku uz našu pomoć, uzdignu među oblake i da lete sa anđelima, šireći iste ove spoznaje. To su ljudi koje mi volimo bezuslovno i čiji grijesi prema nama nikada neće moći prevazići količinu naše ljubavi prema njima, jer naša ljubav prema njima može biti beskonačna, kao što to Ljubav suštinski i jeste.”

Srce nastavlja: “I ja sam nedavno naučila da je Ljubav beskonačna i da se ne može upotrebom potrošiti, već naprotiv, da se sve većom upotrebom i sve većim dijeljenjem prema više ljudi, ona zapravo umnožava, raste, postaje sveprožimajuća.”

Umu je lice vedro, smiješi se i on, ali ipak pita: “Da li to znači da svima i uvijek trebamo pokazivati našu Ljubav?”

“Ne oče”, njegov sin Razum mu odgovara, “zato postojim ja.” Razum nastavlja: “Iako smo Ljubav i ja od različitih roditelja, ali bi uvjek i svugdje trebali da idemo zajedno. S toga ja treba da biram kome će se Ljubav prikazati, kome će se otvoriti i bezuslovno dati, a od koga bi trebalo da strepi. Iako bezuslovna Ljubav nikada sa sobom ne vodi njene sestre Strepnju i Ljubomoru, jer ako to učini, onda više nije bezuslovna, ali zato sam ja tu, da joj budem pratioc i zaštita.”

Um pomno sluša riječi koje se nadovezuju: “S toga, kao što ni Ljubav nije oprostila našim nedobročiniteljima, nego je neke pustila da odu bez povratka, a druge prigrlila što bliže sebi, svojom bezuslovnošću prevazilazeći sve negativnosti koje nam mogu doći i nastojeći da sopstvenim primjerom nauče druge životu u slobodi, tako ni ja nisam nikome oprostio, nego sam nas od jednih zaštitio trajno ih udaljivši, a od drugih nas štitim tako što ih besprekidno nadzirem i pratim svaki njihov korak i čekam.”

“Čekam da njihova buduća djela ublaže poslijedice njihovih predhodnih nedjela. Čekam i posmatram, želeći zajedno sa Ljubavi, da vidim te ljude kako nadilaze sve svoje greške u prošlosti sa divnim djelima u sadašnjosti i budućnosti, kako rastu u mojim očima i kako trajno tjeraju moju sestru Sumnju.”

“Ali oče”, ozbiljno nastavlja Razum, “imam ja i drugu svrhu. Vidiš, kao što i Ljubav nije bezuslovna kada sa sobom povede svoju sestru Ljubomoru, tako ni ja nisam beskrajan kada sa sobom povedem svoju sestru Sumnju. Iako priznajem da se ponekada konsultujem sa Sumnjom, ali to ne bih nikako trebao da činim često.”

“Možda se pitaš oče zašto bih ja trebao da budem beskrajan. Upravo da bih potpuno otvorio tebe, mog oca, Um! Jasno je, oče, da kada sam ja Razum beskrajan, da ni mene ni tebe onda ne pritiskaju bolesti kao što su predrasude, skučenost, predubjeđenost u razne gluposti i ograničenja. Tek kada smo i Ljubav i ja potpuno bezuslovni i beskrajni, onda smo svi mi zaista slobodni.”

Na Umu se čita veliko olakšanje, dok njegova djeca oduševljeno skakuću oko njega, napokon dobivši odgovor. No, Um kopka još jedno pitanje, pa ga postavlja Srcu: “A kako si ti sestro došla do ove spoznaje?”

Sestra odgovara svome bratu: “Postoji nešto što prevazilazi i tebe i mene, a čije se sjeme nalazi i u tebi i u meni. Nešto što nam je dato postanjem. Dato od Tvorca da razvijamo i širimo i ovaploćujemo svojim sopstvenim djelima. To sjeme koje nam je dato jeste sjeme Svijesti!”

“Svijest je ta koja nosi u sebi suštinu vaseljene i sva pitanja sa svim odgovorima. No, u potpunosti je na nama da tu Svijest podižemo, hranimo, razvijamo, širimo. Nekada nam Tvorac u tome malo pomogne dodirujući nas nakratko svojim prstom, ali znaj brate da On neće uraditi naš zadatak umjesto nas.”

“Sjećas se, spominjao si, onaj glas koji ti je pričao o Ljubavi i Razumu, kada si bio mali, to je bio njegov glas, glas Tvorca. Samo što ga ti Umu, kao i svaki Um, prestaješ slušati vrlo brzo, dok ga ja Srce, kao i sva Srca, slušamo cijelog života. On mi je, brate, rekao kako da podižem našu Svijest. Upravo tako što se moram približiti tebi! Jer ti Um i ja Srce moramo ponovo postati jedno. Ne smjemo djelovati odvojeno, ne smjemo se skrivati jedno od drugog, ne smije vladati nepovjerenje među nama. Moramo se bolje upoznati, moramo uvijek slušati jedno drugo, moramo naučiti da vjerujemo jedno drugome.”

“Tada će naša Svijest porasti i postati naša učiteljica i naš zaštitnik odjednom. Tada je više niko neće moći zaustaviti u njenom sve većem širenju, tada i nas niko neće moći zaustaviti u ostvarenju svih naših snova, jer Svijest, Svijest o svemu, o životu, ljudima, odnosima, prirodi, društvima, Tvorcu, je ono što nam daje beskonačnu snagu i neiscrpno znanje.”

Um potpuno miran i spokojan progovara: “Shvatio sam upravo i ja nešto, da samo kada smo zajedno onda imamo Svijest o nečemu, jer odvojeno nije Svijest, nego je kod mene Podsvijest, a kod tebe Intuicija. Sada imamo Svijest, između ostalog i o tome da među ljudima nema praštanja, već samo postavljanja prioriteta, te ako sebe postavimo kao prioritet, onda jednog našeg nedobročinitelja odaljujemo od sebe, iako bez gorčine, dok ukoliko Ljubav prema drugoj osobi, ili osobu samu, postavimo kao prioritet našeg života, onda tu osobu zadržavamo i privlačimo što je moguće više, dajući joj bezuslovnu ljubav, uz kontrolu bezuslovnog Razuma. No, pitam se, kako li Tvorac gleda na to? Da li On prašta?”

“Ne!” Odgovara Srce. “Ne prašta ni On. Ali nam On zato daje beskonačnu Ljubav i mogućnost dopiranja do beskonačne Svijesti, jer naša Svijest nije ništa drugo nego samo djelići Njegove Svijesti. S toga naša Svijest ne može ni biti različita od Njegove Svijesti, te ukoliko zaista nečega postanemo nekada svijesni, znamo da je to naprosto tako, jer dolazi od samog Tvorca.”

“Njegovo je mišljenje o praštanju da praštanja nema, nego da svi moramo sopstvenim djelima pomjerati tasove na vagi našeg bivstvovanja. Pri tome ne treba da brinemo, jer zaista svako dobija mnogo mogućnosti i vremena da se popravi i da prevagne tas dobrote na svojoj vagi. Ako to ne stignemo u ovom životu, Tvorac nam daje slijedeci, ako ne u tom, onda naredni, i naredni, i naredni.”

“Naravno, treba znati da nam dato vrijeme nije beskonačno, te da trebamo razmišljati kao da nam je svaka sekunda ujedno i poslijednja, te odmah početi djelovati u smjeru ostvarenja dobrih dijela. Takođe, moramo znati da nije jedina mogućnost da našim dobrim djelima pomognemo Njegovom krajnjem sudu, već postoji mogućnost da lošim djelima upropastimo sve pozitivno što smo ranije učinili, jer jednim djelima se potiru druga djela. Dobrim djelima se mogu potirati loša djela, ali i lošima dobra. Takođe, moguće je i dodavati još dobrih na dobra i još loših na loša. Na nama je da odlučimo šta ćemo od toga izabrati. I odlučujemo svakog sekunda.”

“Dakle sestro”, zaključuje Um, “jeste da sam čin praštanja postoji, ali to nije ništa drugo do samo pojavni element nečeg drugačijeg, dubljeg, važnijeg, istinskijeg. Samo je pitanje šta je to drugo, da li su to Samoljublje i Ponos, potpomognuti Sujetom, što je daleko najčešći slučaj u ljudi, ili su to, pak, bezuslovni i beskonačni Ljubav i Razum. No, u svakom slučaju, sam čin praštanja je ipak samo manifestacija nečeg višeg, većeg, jednog dubljeg osjećanja ili želje. Zaista, postoji  samo čin praštanja iza koga stoje mnogo veće stvari. Suština leži u prepoznavanju koje su to stvari.”

Um je zadovoljan, Srce je srećno, shvataju. Shvataju da istinskog praštanja ipak istinski ne postoji, nego da svi moraju djelovati, djelovati u cilju ostvarenja svojih želja i prioriteta, dobrih ili loših, Ljubavi ili Mržnje, Razuma ili Ludila, ali da je Čovjeku dato da svojim djelima zaista može da promjeni i sebe, svoje zavještanje prema Tvorcu i svoj odnos prema ljudima.

Djelujte!

Boris Teodosijević
Subotica 01.08.2009.

Za dalje dijeljenje i distribuiranje priče, ili bilo koju vrstu komercijalne upotrebe, molim vas pogledajte Uslovi korišćenja.

2018-10-23T03:33:31+00:001.01.2015.|Moje pisanije|5 Comments

5 Comments

  1. Margita Papic Vukov 5. januara 2015. at 22:38 - Reply

    Prelepo napisano Borise. Mada ja lično ostajem pri tome, kako si i na početku rekao , kako je oprost jedna od najvećih snaga čovjeka. No, moramo znati oprostiti prvo sebi, a posle onom ko nam je naneo bol. A posle dolazi otpuštanje i usredsredjenje misli na nekog ili nečeg drugog, što nas čini zadovoljnim od sad, pa nadalje. Piši dalje. Lepo pišeš, a nama je lepo čitati to što pišeš.

  2. Žarimir Svemir 1. februara 2015. at 16:48 - Reply

    Eh kad bi svi razmišljali kao ti Borise. Odlično si to sve povezao. Možda malo skratiti i ponuditi medijima.
    Mada, u mom slučaju smatram da je davanje oprosta a posebno traženje istog licemerno. Ne verujem u isti, nikada nisam. Ne čini drugome ono što ne želiš tebi da čine.
    Smatram da je svet straha od kako postoji, zvanični civilizacijski homosapiens, licemeran, sebičan i depresivan. LSD svet. Ionako je suština života u radosnim trenucima.
    (ps otkucao si Lubav umesto Ljubav)

    • Teodul 7. marta 2015. at 19:56 - Reply

      Hvala mnogo na komentaru!
      Mislim da ću objaviti pričicu u nekoj ilustrovanoj džepnoj knjižici, prije nego što bih ponudio medijima, jer to njih ne zanima 🙂

      PS Ispravio sam grešku, hvala.

      • Žarimir Svemir 7. marta 2015. at 20:04 - Reply

        Niko ne voli žalosne trenutke. Btw odlična tv serija za pogledati je Perception, dok sam je gledao iskočilo mi obaveštenje za odgovor.
        Ima raznih medija, tako da možda se i iznenadiš, tekst je kvalitetan ali kao što svi znamo popularno je zaglupljivati informacijama a ne prosvetljavati istim.

  3. Slaninar 12. marta 2015. at 17:57 - Reply

    Tolerancija je najveca zabluda kultivisanih ljudi. Totalno pogresan pravac odnosa koji sve konfliktne situacije baca na gomilu. Kad ta gomila prelije casu, nastaje belaj. Kada bi ljudi pokusavali da razumeju druge, umesto sto pokusavaju da ih tolerisu, imali bi mnogo zdraviju sliku. Plus sto svet ne bi vise posmatrali iz prvog lica jednine i kroz prizmu samog sebe. Probajte (nije lako istinski razumeti druge, ali je jako zdravo) i videcete da je oprost nesto sto vam vise nece trebati.

Leave A Comment

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.